Ko je prava žena?

Budi Aktivna, Atraktivna, Aktuelna. Pod ovom mantrom stasavale su generacije čitateljki jednog poznatog njujorškog magazina. Kada je licenca stigla i u Srbiju, mlade žene su lako prigrlile tri A. Željne tranzicije u moderno društvo, one su pronašle bibliju svog pola, uputstvo za svakodnevni život: kako voditi ljubav i karijeru, kako bildovati zdravlje i samopouzdanje. Ukratko, kako biti prava žena.

Od tada je prošlo skoro dvadeset godina. U međuvremenu su nas brzi mediji, brza umetnost, brza moda opseli modelom idealnih žena i idealnih muškaraca, izvrćući vrednost pravi na naličje – u formulu izmišljenog savršenstva koje je uniformno, isključivo, banalno, dosadno. A kako ćemo videti, nije bezazleno. Na mestu starih stereotipa iznikli su novi, ne bitno različiti od onih protiv kojih su se, navodno, borili. Žene i muškarci ponovo igraju tuđe uloge u uravnilovki koja propisuje estetiku, i spoljašnju i unutrašnju, a šteta je naneta svima.

Stereotipi vezani za žene imaju dublje korene, češći su, više se ističu i podvlače, i zato se govori o potrebi rodne ravnopravnosti. Sa muškarcima su žene ipak ravnopravne u jednom, a to je da i oni trpe pod pritiskom gomile zahteva koje treba da ispune, kako bi odigrali svoju unapred dodeljenu ulogu. Da li je biti prava (pravi) zaista ispred biti svoja i autentična, važnije od biti srećna?

U Srbiji se poslednjih godina beleže pozitivni pomaci u podizanju znanja i svesti o značaju rodne ravnopravnosti, naročito o tome koliko je ona značajna za održivi razvoj našeg društva, saznaje Grazia u razgovoru sa Nevenom Marčetom, programskom menadžerkom UN Women. Novi zakon i nova nacionalna strategija o rodnoj ravnopravnosti, te strategija za borbu protiv nasilja, rodnog i u porodici, samo su neki pomaci, a u izradi tih dokumenata pomogla je UN Women.

Međutim, prema Indeksu rodne ravnopravnosti, koji meri napredak u domenu rada, novca, moći, vremena, znanja, zdravlja, ukoliko se nastavi ovim tempom u sprovođenju reformi i mera, Srbiji će do pune rodne ravnopravnosti biti potrebno – 59 godina. – Najveći napredak je postignut u oblasti uključivanja žena u politički život. Za to su dosta zaslužne i zakonski deinisane kvote u organima vlasti. Sa druge strane, žene su i dalje za isti posao manje plaćene od muškaraca, rade više zato što su pored plaćenih poslova angažovane i u neplaćenim poslovima. Naime, žene u odnosu na muškarce, dvostruko više vremena rade u kući, a upola manje provode na plaćenim poslovima – kaže Nevena Marčeta.

U analizi UN Women iz 2020, čak 96 odsto žena kao razlog za skraćeno radno vreme navodi brigu o deci i drugim licima, dok samo četiri odsto muškaraca tvrdi to isto. Ove godine, u saradnji sa šest organizacija civilnog društva, UN Women radi na otklanjanju štetnih stereotipa koji opstaju kao posledica i uzrok duboko usađenih stavova, vrednosti, normi i predrasuda o ženama. Grazia se obratila ženama iz dve organizacije kako bi nam prenele lična iskustva u razbijanju rodnih stereotipa u oblastima u kojima su stručne, a to su biznis i kultura.

Jana Hudecova Zabunov je u Slovačkoj završila studije političkih nauka i međunarodnih odnosa. Karijeru je nastavila u inansijskom sektoru, potom u obrazovanju. – Radila sam uglavnom u međunarodnim irmama u kojima se poštovala poslovna kultura i više se gledalo na rezultate nego na to ko je njihov tvorac. Sa 32 godine, privatni i poslovni život me je doveo u Srbiju. Rodni stereotipi, sa kojima sam se susrela najpre kada sam tražila posao, podstakli su me, 2006. godine, da osnujem Akademiju ženskog preduzetništva u Kikindi i Novom Sadu. Recimo, intervjuisao me je muškarac koji se najviše interesovao za to kada planiram da imam decu ili mi je direktno rekao da mi ne treba posao, već da rađam decu. U ovakvim slučajevima pametnije je tražiti drugi posao. Ili, još bolje, osnovati svoju irmu – preporučuje ona. Najviše ju je zabolelo kada je bila proglašena za tehnološki višak iako je jednoj instituciji, preko slovačke razvojne pomoći, obezbedila nemala inansijska sredstva.

IMA LEKA ZA SVE 

Izdvojila bih problem koji imaju sami muškarci: kako se nositi sa samouverenom i obrazovanom ženom koja ima stav, integritet i inicijativu – kaže Hudecova Zabunov. Primećuje da su devojčice izložene rodnim stereotipima već u porodici. – Tu su i drugari, škola, mediji, crkva koji predstavljaju izvor rodnih stereotipa koje se odnose na podelu ženskih i muških poslova. Time se narušava integritet i samopouzdanje žena, predstavljaju se kao da nisu dovoljno sposobne i hrabre, čime gube odlučnost, upornost i samopoštovanje. Rodni stereotipi oblikuju živote žena, utiču na poslovne prilike, preduzetništvo, ekonomsko učešće i podelu neplaćenog kućnog rada – navodi naša sagovornica.

Pobediti rodnu diskriminaciju je važno i zato što se njome današnje društvo pretvara u sebičnu zajednicu, punu agresije, bez primata zdravog razuma i saosećanja. – Pri tome je pristojno i obzirno ponašanje postalo retka pojava. Svetski ekonomski forum tvrdi da će proći 268 godina pre nego što zatvorimo ekonomski jaz među polovima. Ja bih ovaj fenomen nazvala planskom kultivacijom rodnih nejednakosti. Mada, ima leka za svaku bolest – optimistična je Hudecova Zabunov.

– Priznajem, sve to zahteva vreme, energiju, ulaganje u obrazovanje, negovanje dobrih odnosa sa poslovnim partnerima, kao i ljudima oko sebe. S druge strane, veoma je važno da žene na vreme shvate da je u redu da se oproste od toksičnih odnosa, bilo ličnih ili poslovnih, koji ih razaraju. Svakako ne treba čekati poslednji trenutak, iako se nekako lakše uči na sopstvenim greškama – kaže sagovonica našeg magazina. Ona se izborila da bude inansijski i ekonomski nezavisna, a sada kroz projekte Akademije učestvuje u osvešćivanju i edukaciji žena u istom duhu. Tema neplaćenog kućnog rada biće analizirana i prezentovana tokom projekta Od neplaćenog do plaćenog i vidljivog ženskog rada, koji se realizuje uz podršku UN Women.

PRONAĐI SVOJU PUBLIKU

Kao mlada umetnica, dramaturškinja Milena Minja Bogavac bavila se slem poezijom, performansom koji se izvodi kao takmičenje u noćnim klubovima ili na ulici. – Sviđalo mi se što se od poezije, na ovakvim mestima, traži žestina, političnost, bes, malo mangupiranja, malo humora i malo revolucije – otkriva ona za magazin Grazia. Ali, ubrzo je primetila da publika, koliko god volela njen nastup, neće glasati za nju ukoliko učestvuju i muškarci. – Ljudi zapravo ne misle da žena treba da recituje psovačku poeziju, kasno noću, u zadimljenoj kafani. Da li da dodam, i u mini-suknji? Onda smo moja sestra, kum i ja napravili nekoliko poetskih performansa i sa njima proputovali čitav Balkan. Više nisam tražila od publike da me oceni i upoređuje sa drugima, već sam tražila – svoju publiku. To je bilo to.

Za mene, veliko životno iskustvo, a danas može biti relevantno svim mladim ženama: pobedile ste onda kad prestanete da se takmičite protiv drugih. Gurnuti smo u koncept kompeticije i meritokratije, a nemamo svi iste početne pozicije. Zato, ako sam žena u punoj snazi, vrlo zadovoljna što svojim znanjem, entuzijazmom i iskustvom mogu da doprinesem zajednici, pozorištu koje vodim i ukupnom društvu – objašnjava ona. Kažu da dame imaju prednost, a to isključivo važi u nekim besmislenim situacijama. – Kao: ko će prvi da uđe u taksi ili ko će kome da otvori vrata. Male usluge i znakovi pažnje uvek su lepi, ali ja želim da ih dobijem zato što me neko voli i brine o meni, a ne zbog činjenice da sam žena.

Takođe, dok sam bila žena na javnoj funkciji, u parimeriji sam njuškala u potrazi za mirisom koji će mi dodati na snazi i autoritetu. Shvatila sam da su svi parfemi koji mi se dopadaju, zapravo muški. Ženski parfemi su obično nežni, slatki i cvetni. Da, ima dana kada mi ti mirisi veoma prijaju. Ipak, u vreme dok sam bila direktorka javne insitucije i sarađivala sa mnogo velikih dečaka, imala sam utisak da mi samo muški parfem može doneti neku vrstu čvrstine koja mi je potrebna. Poenta čitave priče je da sam ja uvek bila ono što želim, samo što mi je ponekad za to bilo potrebno malo više truda. Ili bar novi parfem – ističe Bogavac.

Radeći danas u Centru E8, organizaciji za mlade, često je u prilici da iznova tumači feminizam, pokret prema kojem u našem društvu i dalje postoji otpor. – Feminizam se zalaže za jednaka prava muškaraca i žena. Ne za žensku dominaciju svetom, kako mnogi pogrešno misle – kaže ona. – U objašnjavanju uvek polazim od pojma slobode. Imaš slobodu da budeš sve što želiš. Ako želiš da budeš dama, samo napred, imaš slobodu. Ako ne želiš da budeš dama, opet imaš slobodu. Sasvim je okej da želiš da se udaš i imaš muža koji zarađuje više od tebe, dok pritom donosi sve glavne odluke u vašoj vezi, ali to nije zbog toga što si žena. To je zbog toga što imaš slobodu, da budeš osoba kakva želiš. Muškarci imaju slobodu da se ožene ženama koje zarađuju više od njih. I nisu manje muškarci zbog toga, nego su prosto takve osobe. Ukratko, ako imaš slobodu, daj je i drugima. Gledaj svoja posla i ne osuđuj nikoga. Sve dok tvoja sloboda ne ugrožava nijedno drugo biće, niko ti je ne sme oduzeti. To je mnogo jednostavnije od mreže stereotipa, u kojima smo zarobili sami sebe, jedni druge i sav život svoj – zaključuje sagovornica magazina Grazia.

SUPER, SUPER DEVOJKE

Najžilaviji stereotipi u našem društvu vezani su za LGBTQ+ populaciju jer, kako kaže, bukvalno dovode do raznih vidova nasilja. – Takođe i nacionalne manjine, osobe sa invaliditetom, sa intelektualnim smetnjama i poteškoćama u učenju, izbeglice i osobe druge boje kože, siromašne i, posebno, žene i mlade, u svim navedenim kategorijama – to su sve ljudi koji žive sa neshvatljivom količinom bespotrebne patnje, uzrokovane štetnim stereotipima. U krugu ljudi kojima sam se sama okružila, ispravnost se meri količinom solidarnosti koju ste spremni da pokažete ljudima iz ranjivih grupa.

Hoću da kažem, ja sam bela, privilegovana žena. Nije bitno sa kojim se stereotipima borim, sve dok se borim na strani onih ljudi koji su u lošijoj poziciji od moje. I uvek mislim da se nisam dovoljno potrudila. U tome je, zapravo, poenta mog rada, ali i ukupnog rada Centra E8. Solidarnost sa onima koji imaju manje moći od nas – to je jedini ispravan način da svoju moć upotrebite – napominje Bogavac.

Zanimljivo je da su, prema njenom iskustvu, one žene, koje su privilegovane u patrijarhalnom društvu, često veće čuvarke patrijarhata nego muškarci. – I žene i muškarci, zajedno, vekovima trpe nasilje od sistema koji se zove patrijarhat. To je sistem koji daje prednost muškom principu, ali ne i muškarcima. Muškarci, kao pojedinci, u ovom sistemu, postaju nasilnici i tako često sami sebi nanose najveću štetu. Ne relativizujući činjenicu da hiljade žena na svetu, svake godine, završi kao žrtva muškog nasilja, želim da istaknem da su i muškarci, još češće, žrtve muškog nasilja. Da se međusobno tuku i ubijaju, da prave bande koje se bore protiv drugih bandi, ne znajući tačno za čiji račun, i bez jasnog cilja. Na primer, ljudi koji se predstavljaju kao navijači konkurenstkih, fudbalskih klubova. A zapravo, oni su sličniji među sobom nego što se misle.

Osim toga, muškarci u patrijarhatu manje brinu o svom zdravlju. Manje iskazuju emocije, za koje misle da će ih učiniti ranjivim. Patrijarhat podstiče njihovu agresiju, a onda su žrtve svi koji su slabiji, bez obrira kog su pola – zaključuje Milena Minja Bogavac. Centar E8 uz podršku UN Women otpočinje projekat Supergirls, gde će dvesta devojaka i mladih žena iz Beograda, Novog Sada, Vranja, Kraljeva i Bora imati priliku da učestvuje u edukativnim radionicama o rodnoj ravnopravnosti. Takođe pripremaju predstavu Devojčice čiji tekst pišu zajedno – od ličnih priča i komentara na različite društvene pojave, a premijeru očekuju na jesen.

Foto: Profimedia

Tekst: M.Đ.