Marina Marković: Umetnica koja šokira sa jasnom namerom

Performansi Marine Marković uključuju tetoviranje, snimak prazne materice ili eskplicitni dnevnik anoreksije i zato su mnogima i dalje tabu. Koristeći telo i sopstveni identitet kao mesto susreta, ova izuzetna umetnica ukazuje nam na probleme žena u društvu. Po zvanju akademska slikarka, dobitnica je mnogobrojnih priznanja, među kojima i prestižne nagrade za crtež Fondacije Vladimir Veličković. Sa Marinom je Grazia počela razgovor upravo jednom od onih tema o kojima se ne govori, a to je – kako je anoreksija postala osnova njenog umetničkog delovanja.

Šta vam je najviše pomoglo na putu izlečenja?

Sazrevajući, od samog početka imala sam probleme sa telom koje se razvijalo znatno brže nego što sam ja emotivno i psihički bila spremna za to. Taj nesklad je rezultovao anoreksijom koja se podudarila sa početkom mog umetničkog angažmana. Na Likovnoj akademiji sam napravila body art projekat koji se bavio mojim prevaziđenim poremećajem u ishrani (kako sam sebe u to ubeđivala). Ali, to se otelo kontroli i ubrzo sam se našla u novoj etapi istog problema.

Iskustvo anoreksije jeste usmerilo moju pažnju ka politikama tela i telesnosti u rodnom i identitetskom kontekstu i postavilo osnove za sav moj budući rad. Ceo moj portfolio je intimni dnevnik, sastavljen od radova u kojima sam se bavila restrikcijama, kažnjavanjem, neprihvatanjem tela i opsesijom da se ono kontroliše, preko onih vezanih za konzumerizam i iskrivljenu medijsku sliku tela, sve do serije radova o nametnutim idealima ženske lepote od strane društva. Izlečenje je zapravo i došlo kroz suočavanje sa svim tim stvarima. Umetnost je tu bila glavni lek, pored hrabrosti – koju mi je umetnički kontekst takođe omogućio – da otvoreno izložim sebe.

U vašem radu dominira boja pink. Zašto?

U ružičastoj paleti su sumirani patrijarhalni i kapitalistički modeli oblikovanja ženskosti, želje za rodom i otpora rodu, želje za potrošnjom i otpora potrošnji. Kada stavim Barbikinu glavu na fotografiju svog izgladnelog tela između popisa kalorija, medicinskih izvestaja i šljokičastih rozih ispisa u girly ružičastom dnevnku o anoreksiji, ili kada izvezem nežno roze koncem po roze satenskom korsetu izjave devojaka o bolu, frustraciji i pritisku na njihovo tela, ili kada mapiram celo svoje telo u roze tetovažama krojačkog metra na “idealne mere” jasno je da roze boju kao i žensku estetiku koristim kao glazuru kako bih maskirala sve bolno, brutalno i ranjivo i naterala publiku da proguta taj sadržaj. Roze boja sadrži i subverziju i pasivnu agresiju. Inače mi je omiljena boja plava.

Koju poruku nam šaljete kada koristite sopstveno telo u performansu?   

Telo je oduvek u mojim radovima tretirano i kao subjekat i kao objekat – subjekat u sopstvenom životu onakvom kakvim želim da ga živim, i objekat u odnosu na društvo koje ga stalno menja, manipuliše, disciplinuje i stavlja u modlice. Telo je poput mosta između intimnog i javnog, privatnog i društvenog, angažovanog i statičnog.

A šta je s tetovažama?

Tetoviranje kao umetnički čin nije samo ispisivanje tela, već sociokritički pokriva teme poput seksualnosti i porobljavanja ženstvenosti kroz društvene pritiske. Tetoviranje je feminizam prepoznao kao jednu od strategija preuzimanja vlasništva nad telom koje nam je uzelo društvo, a zatim kao čin otpora. Već više od decenije upisujem u svoju kožu razne pritiske društva u vidu roze tetovaža, ne bih li ih samim opredmećivanjem dekonstruisala, poništila. U okviru projekta Pressure me, kroz niz performansa (Njujork, Beograd, Bern, Ženeva) mapirala sam svoje telo roze tetovažama krojačkog metra kojima sam uvezala svoj struk, grudi i kukove na propagirane „idealne mere” (90-60-90cm), u nameri da ih tako “uhvatim” i primoram da se zajedno sa mnom šire, deformišu, izobličavaju. U radovima poput serije To Please, To Serve, To Obey ili “Nije tvoje da biraš” diskutujem na koži binarnost prirodnog/voljnog, površinskog/unutrašnjeg, diskursivnog i naznačenog.

Šta vam je bila inspiracija za novi projekat The Arrangement? Kako birate tattoo majstore i afirmativne rečenice koje tetovirate?

The Arrangement je višegodišnji, ongoing projekat, ujedno i moj doktorski rad, u okviru kojeg pozivam galerije i institucije u kulturi da izaberu mesto na mom telu za tetovažu njihovog logoa, koji se zatim u određenom, uvek drugačijem performansu, tetovira na mojoj koži. Rad se bavi preispitivanjem odnosa moći u umetničkom svetu. Kad hoću da se našalim, kažem kako je taj tattoo poput pečata kojim se verifikuje dobro meso u mesnoj industriji. Tako i moj CV verifikuje mene kao umetnicu. Ideja, naravno, nije da prikažem dominaciju ili potčinjenost, već upravo svojevrsni “power play” (igru moći) koja vlada u svetu umetnosti i u društvu uopšte. Nalazim da je daleko zanimljivije kada me tetoviraju drugi igrači iz umetničke igrice – poput kolekcionara u Berlinu ili moje galeristkinje Ksenije Marinković, koja je zbog mog performansa naučila u Madridu staru školu tetoviranja, način poznat kao hand poke.

Šta znači naslov? Nas podseća na reč Aranžman.   

Osim što označava sporazum, označava i aranžman, a sve te institucije na jedan ili drugi način aranžiraju moje telo. Upravo da bih povratila neku dozu kontrole u čitavoj postavci, u okviru uporednog, drugog projekta tetoviram i rečenice teoretičara o mom radu u formi korseta, kaveza koji pokušava da mu da strukturu i da mu da kontekst, pritiskajući ga u određeni teorijski okvir – baš kao što telo pritiskamo korsetom u željene mere.

Šta neku umetnost čini feminističkom?

Iskustvo bivanja ženom pretočeno u rad je samo po sebi feministički čin. Autonomija odluke, volja za sticanjem te autonomije jeste feminističi proces, a radovi koji ukazuju na složenost te putanje spadaju u angažovane i feminističke. Nastojim da razotkrivam različite socio-političke mehanizme pritiska koji je nametnut ženama od strane patrijarhata. Smatram da je moj video rad Void u kom snimak ultrazvuka prazne materice prati narativ – priča mojih rođaka, od bake, prabake, tetaka i mame, u kakofoniji stavova koji se sudaraju, prelamaju, kontriraju uz povremeni povik “Nije tvoje da biraš”, možda je i najviše feministički od svih. Borba za jednakost i ženska prava, ravnopravnost rodnih i seksualnih sloboda svakako čine osnovu u okvirima u kojima definišemo feminističku umetnost.

Može li se čak u 21. veku i čak u umetnosti govoriti o neravnopravnom položaju žena i muškaraca?  

U ovoj zemlji je teško biti umetnik, ali jeste daleko teže biti umetnica. To nije samo zbog manjka institucionalne podrške. Danas se radi na kvotama u borbi za rodnu ravnopravnost, mada u tome kasnimo za razvijenijim zemljama, ali i dalje mnogo više muških umetnika aktivno izlaže i ima postojaniju karijeru. Daleko više žena upisuje Akademiju, ali neuporedivo manje njih nastavi da se bavi umetnošću. Posmatrala sam talentovane koleginice kako jedna po jedna odustaju, često i zbog uloge koju žena ima unutar porodičnih i rodnih konstelacija. Očekivanja od žene su daleko veća i patrijarhalnija ovde. Veoma su retki drugačiji primeri.

Takođe, umetnički posao se često ne doživljava kao pravi posao, ne samo zbog nestabilnih finansija, već zato što po tradicionalnom  razmišljanju nikada nije ni dobio status “posla” iako je to veoma složen, celodnevni angažman.

Ko su žene koje vas inpirišu?

Nabrajanje bi zauzelo ceo magazin, ali hajde da pomenem one koje me u ovom danu inspirišu: teoretičarka Rozi Brajdoti koju upravo čitam u okviru doktorata, zatim belgijska rediteljka Šantal Akerman, čiji sam film po stoti put gledala večeras, zatim moja baka, čiji naprstak nosim na prstu kad želim da evociram njenu hrabrost i snagu i prizovem ih u sebi samoj, drugarice iz Mistik grupe na Instagramu sa kojima dnevno razmenim puno rečenica na sve moguće dileme… Inspirišu me sve žene koje razbijaju modlice u koje su ugurane, koje ne glume predodređene uloge nego same režiraju, i njihovi manji koliko i veliki podvizi. Inspiriše me moja mama i njena beskrajna ljubav i podrška, a posebno moje sestričine iz Z generacije, koje mi otvaraju nove perspektive. Tu su i galeristkinja Ksenija Marinković sa svojom ludom verom i upornošću, Marija Ratković i svi njeni angažmani, drugaričina 95-godišnja baka koja je duhom mlađa i od mene… Posebno me inspirišu saradnje sa koleginicama – pomenula bih Palatu, projekat koji smo izvele Selma Selman, Ivana Ivković i ja u Novom Sadu u okviru programa Heroine susrećući. Njime smo pokazale koliko je podrška među ženama važna, a nažalost ne tako česta.

Šta vas najviše uzbuđuje u budućnosti?

To što osećam da sam sazrela i kao žena i kao umetnica za novi ciklus života i radova.

Tekst: Mina Kitić

Foto: Ivan Zupanc