Filmski favorit meseca: Dokumentarac o Ketrin Hepbern “Zovite me Kejt”

“Izgleda užasno, ponaša se grozno i nema ni trunke talenta”, rekao je Ben Levi, autor brodvejske predstave “Umetnost i gospođa Botl”, za jednu od glumica i tražio da je zamene, ali je rok do premijere bio prekratak. Ketrin Hepbern je ostala u predstavi koja je te, 1931. godine, postigla pristojan uspeh. Tako je počela karijera jedne od najvećih zvezda zlatnog Holivuda, žene kojoj su još tokom njenog dugog života izgovorene mnoge pohvale: da je sila prirode, talenat koji se javlja  jednom u generaciji, da je svojom progresivnom prirodom definisala uloge. Bila je glumica koja je osvojila četiri Oskara, više nego bilo koja druga. Ipak, decenijama je odbijala da pokupi svoje zlatne statue i da daje intervjue. Progovorila je tek kada je napunila 84, u autobiografiji pod jednostavnim naslovom “Ja”. Nosila se sa mnogo različitih indentiteta: ćerka, sestra, glumica, lepotica, žrtva, superzvezda. Zato je mogla da bude srećna što se znalo na koga se misli kada se kaže samo Kejt. Otuda i naslov dokumentarca, koji se pohvalio da je film za sve one “neprilagođene” devojke i mladiće, one koji se ne uklapaju u tradicionalna očekivanja.   

Ove godine, kada se obeležava dve decenije od njenog odlaska, britanska rediteljka Lorna Taker snimila je film Zovite me Kejt, s dosad neobjavljenim snimcima velike glumice.

Iako rođena u maju, Ketrin Hepbern je celog života slavila rođendane 8. novembra. Tek je u autobiografiji priznala je da je to datum rođenja njenog starijeg brata Toma, čiju smrt nikada nije prežalila. Posle te tragedije bila je prva devojka u svojoj okolini koja se ošišala na kratko. Naučila je da roni, da se rve i igra tenis, a u golfu je dogurala do profesionalnog takmičenja. Svakog jutra se tuširala hladnom vodom i odlazila na plivanje u Atlantiku, u skladu s porodičnim uverenjem “što je lek gorči, to je bolji za zdravlje”. Rođena 1907. u Hartfordu, država Konektikat, bila je drugo od šestoro dece Tomasa Norvala Hepberna, hirurga, i Marte Hoton, čuvene sifražetkinje, koja se borila za pravo na pobačaj. Mala Ketrin je s majkom odlazila na proteste na kojima se tražilo pravo glasa za žene, što su one u Americi i dobile, 1920. godine. Hepbernovi su decu odgajali slobodoumno kao što su živeli – da preispituju društvene norme, da se ne pokoravaju slepo autoritetima i da se bore za svoje ideje. Takođe su pred decu postavljali možda i previsoke standarde, a kada se njihov prvenac Tom ubio u 16. godini, više se o tome nije pričalo.

– Moji roditelji su smatrali da nema smisla žaliti za nečim što se ne može promeniti – sećala se glumica.  

Odmalena je Hepbern išla u bioskop i glumila za prijatelje, a i na koledžu Brin Mor zanimala ju je samo gluma, što ju je motivisalo da od slabe učenice postane dobra. Iste godine kada je diplomirala istoriju i filozofiju, udala se za Ladlova Ogdena Smita, mladog biznismena iz Filadelfije. Volela ga je, ali je to nije sprečilo da putuje na audicije. Kod pozorišnih kritičara je izazivala oprečna mišljenja, sve dok je 1932. nije primetio jedan holivudski agent i preporučio čuvenom reditelju Džordžu Kjukoru, koji je upravo tražio glumicu za film Zakon razvoda. Tako je Hepbern s 25 godina otišla u Holivud, gde je za ugovor tražila nečuvenih 1.500 dolara nedeljno. – Nikada nisam video nekoga kao to čudno stvorenje – govorio je Kjukor. Čak mu se dopao način na koji je podigla čašu sa stola: – Mislim da se u tom pokretu vidi toliko talenta… Podržao je početnicu i isplatilo mu se. Film je dobro prošao, a već sa trećim, Jutarnja slava, Hepbern je 1934. osvojila prvog Oskara. Ona sama je “Male žene” smatrala svojim najboljim ostvarenjem. Iako je potom zaređala neuspehe, u javnosti se ponašala kao uvek, bez imalo takta i volje da podilazi javnosti. – Gluma je najjednostavniji talenat i ne preterano uglađen način za zarađivanje novca. Napokon, Širli Templ je to mogla da radi sa svoje četiri godine – govorila je.

Na novinarska pitanja odgovarala je sa puno sarkazma, ali i jasnih misli: “Život je težak. Konačno, upravo nas život i ubija”. Puritansku Ameriku je nervirala jer je stalno nosila pantalone, a potpuno nekonvencionalna bila je i u ljubavi. Ostavila je supruga, ali je sa njim do kraja života ostala u odličnim odnosima. Bila je s harizmatičnim bogatašem Hauardom Hjuzom sve dok je nije zaprosio – sloboda joj je bila draža i od njegove ljubavi i od miliona. Dobijala je uloge koje nije želela, a za onu koju je želela – Skarlet u Prohujalo s vihorom – bila je grubo odbijena. – Budimo iskreni, Ketrin. Ti nisi žena koju bi Ret Batler čekao punih dvanaest godina – rekao joj je šef studija. Konačno, četrdesetih godina prošlog veka, publika se promenila: poželeli su glumicu koja se ne ponaša poput razmažene seks-bombe, nego onu koja će uvek ostati svojeglava i samosvesna.

Susret sa oženjenim glumcem Spenserom Trejsijem, tada velikom zvezdom, nije mnogo obećavao. Hepbern je tada imala 33, a on osam više. – Bojim se da sam malo previsoka za vas, gospodine Trejsi – bilo je prvo što mu je rekla, onako visoka i na štiklama, kada su se 1942. sreli na snimanju filma Žena godine. – Bez brige, on će te svesti na svoju meru – dobacio joj je producent Džozef Mankievič. Tako je i bilo. Iskre su planule posle nekoliko dana snimanja i pretvorile se u legendarnu ljubav koja je trajala skoro trideset godina, uprkos tome što Trejsi, irski katolik, nikada nije zatražio razvod od supruge. Kada je svoju neverovatnu moć transformacije ova prelepa žena pokazala u Afričkoj kraljici 1951. godine, igrajući usedelicu uz Hemfrija Bogarta, fotograf Sesil Biton je rekao: “Ona ima lice koje pripada moru i vetru, sa nozdrvama velikim kao u trkačkog konja i zubima za koje jednostavno znate da svakog dana zagrizu jabuku.” Na prvi pogled nimalo laskav opis, možda najbolje opisuje Ketrin. Život sa Trejsijem bio je takođe tome sličan,  uglavnom zbog njegovog alkoholizma i depresija. Zajedno su snimili devet filmova. Poslednji je bio “Pogodi ko dolazi na večeru” 1967, i poslednji za njega. Oskara kojeg je dobila, Hepbern zato nije mogla ni da pogleda. Tugu ništa nije moglo da ugasi. Ni treći Oskar, za “Zimu jednog lava”, pa ni četvrti, u maestralnoj ulozi u “Letnjikovcu na Zlatnom jezeru”. Poslednji put Ketrin Hepbern staje pred kamere u filmu “Jedan Božić” 1994, i tada izgovara rečenicu koju bi i sama potpisala: “Mogu u svojim poznim godinama da sednem i da ne žalim ni za jednim trenutkom. Ništa ne bih promenila, a to želim i drugima: život bez žaljenja.” Poslednje godine provela je u Njujorku, gde bi je često viđali kako vozi bicikl na Menhetnu. Preminula je od srčane kapi u 96. godini, u porodičnom domu Hepbernovih.

Foto: Profimedia

Tekst: Milica Đorđević