Sa Vanjom Milačić o predstavi “Godišnjica” i komediji

glumica vanja milacic

Dok osvaja publiku talentom za sve glumačke žanrove i upečatljivom lepotom, u razgovoru se vodi jasnim promišljanjem, kao i životnom mudrošću. Ona je jedna od naših modernih heroina jer sledi svoj put i uvek se trudi da bude dobar primer drugima. Veruje u srazmeran odnos  ljudske snage i slabosti, ali i zaključuje da je najbolja komedija – život.  

Šta vas privlači komediji kao žanru, a šta biste rekli, na osnovu iskustva sa publikom, kako takve predstave mogu blagotvorno delovati u izazovnim vremenima?

Mi glumci smo tragični efemeristi koji vole da ljudima izmame osmeh na lice. Volimo da smo voljeni, prihvaćeni, a svaki čovek na svetu voli da bude u društvu onih sa kojima se smeje. Isto je u pozorištu. Ljudima je potreban zdrav, esencijalan, organski smeh srazmerno onoliko koliko im je potrebna i katarza, koju obično donosi tragedija. Smeh i suze su suprotne tačke iste linije. Najbolja komedija je život – zapravo je život ono što u komediji jeste privlačno.

Pitanje koje smo “pročitali” i u „Godišnjici“, na sceni pozorišta Madlenianum u Beogradu, glasi: kako u današnje doba ostati svoj, uprkos javnosti kojoj smo svi izloženi čak i kada nismo glumci, jer su tu društveni mediji?  

Ne izdati sebe. A za to je, naravno, neophodno spoznati ko smo ili bar verovati sebi kroz onaj intuitivni deo koji nam daje signale kad smo i koliko udaljeni od sebe. Nekim segmentima se neminivno moramo prilagoditi, ali samo onoliko koliko nam to ne remeti organsko postojanje. Cena individualnosti je u većini slučajeva samoća. Ko je spreman, može se upustiti u proces. Kako je to divno Viripajev napisao: „Jedina sloboda koja je data čoveku je sloboda od sebe samog”.

Već dugo igrate slikarku Fridu Kalo u istoimenoj predstavi. Kako ste se spremali za ovu ulogu i kakav je teret odgovornosti kada se tumači istorijska ličnost?

Uvek mi je bilo zanimljivo igrati ono što se ne zna o nekoj osobi koja je postojala, ono što se intuitivno moglo naslutiti. Intuicija je primarni oblik svesti o nečemu – ja bih rekla, primalni. Volim da isprovociram to nešto intuitivno i da to pretočim u scensko čitanje. Moja Frida nije drugačija od one na koju smo navikli, ali je definitivno ranjiva i uplašena – kao i svaka hrabra žena. Uvek sam verovala u reciprocitet: kolika nam je snaga, tolika nam je i slabost.

Slikarke su vam glumačka sudbina, jer je na reportoaru i vaša monodrama „Nenapisana pisma“, o životu Nadežde Petrović. Šta vas je najviše privuklo liku ove slikarke i ratnice?

Upravo isto što i kod Fride Kalo. Ženska, osetljiva, ranjiva strana, ona koja nam “smeta” u stvarnom svetu, muškom, surovom. Ljudi pokazuju emocije kroz svoj sistem vrednosti. Nadeždin sistem vrednosti je bio veličanstven. Kriterijum dostojan zdravog pravičnog čoveka. Živela je muški, ali kao muškarac koji je danas vrsta koja izumire, a borila se za pravo žene na odluke, izbor, svoj pol. Fascinantna osoba. Imala je dar slobode, a iz njega proizilaze svi ostali darovi.

Akademiju ste završili na Cetinju i vrlo brzo počeli da igrate u Beogradu i regionu. Kako je gluma osvojila vaš život nekada, a šta biste rekli posle toliko godina iskustva, koji je danas vaš glumački cilj?

Moj životni cilj je ostati dosledan sebi, biti u skladu sa sobom, biti u miru sa sobom. Biram od samog početka put u kojem ne izdajem sebe, svoja načela, svoje principe, svoj detinji duh igre, biram sredstva kojih se neću stideti, biram kvalitet, biram pozorište koje menja svest, borim se protiv prolaznosti, biram misionarstvo, idem napred uprkos filozofiji zaludnosti, biram da iza mene ostane trag koji će biti putokaz ljudima poput mene. Moj cilj je putovanje, u tome je smisao.

Koju ulogu biste želeli da odigrate, a kada biste mogli da birate, s kime biste najviše voleli da stanete na scenu ili pred kamere i zašto?

Idem logikom da poželim i pustim. Ne vezujem se za ishod. Život ima mnogo bolji plan i mnogo raskošniji scenario od onog koji ja mogu da zamislim. Glumački svet je pun sjajnih ljudi, raskošnih umetnika, dolaze divni mladi ljudi koji imaju mnogo toga da daju. Volela bih da radim sa mnogima, da stvaramo zajedno nove iluzije. Radila sam sa mnogim svojim idolima koji su moja generacija i stariji od mene, sad imam idole među mladim ljudima.

Šta vam je veći užitak, igrati likove koji su vam privatno slični ili one koje su potpuno suprotni od vas?

Sve likove jednako volim. Do sada sam radila ličnosti koje nisu daleko od mene i uvek ih „navučem” na sebe. Uzmem neku svoju osobinu pa je „razvijem” u živu ženu. Zanimljiva će biti serija „Pasjača” Marka Manojlovića u kojoj sam prvi put dobila nešto radikalno daleko od onoga što suštinski jesam, ali i ta Dariova žena je postala živa i uverljiva. 

Igrali ste u dosta TV serija. Ipak, i danas se pamti vaša Milanka u  „Vratiće se rode“. Kakve utiske nosite sa tog kultnog projekta?

Serija „Vratiće se rode” je bila jedna od boljih serija rađenih na ovim prostorima. To je bio moj prvi ozbiljni iskorak u svet pred kamerama, bio je beskrajno zanimljiv, uzbudljiv, drugačiji od svega što sam do tada radila, u svakom smislu. Reditelj Goran Gajić je studiozan reditelj, topao čovek, sa njim smo svi mi, tadašnji mladi ljudi, dobili dozu organskog samopouzdanja i ljubavi prema poslu, a producent i glumac Dragan Bjelogrlić je čovek koji stvara ozbiljnu magiju, primer kako treba raditi ovaj posao.

Srbija ima veću produkciju od Netflixa, čulo se nedavno na Festivalu filmske režije. Šta vi mislite o tome?

Ne gledam sve što se snima. Opšte gledano, ne mislim da hiperprodukcija bilo kog proizvoda donosi išta dobro, pogotovo u segmentu kulture. Kriterij stvaranja ne prihvata manjak vremena i instant proizvod. Retko kad se dogodi da je dobro ono što je instant. U srpskoj produkciji ima sjajnih serija, ozbiljnih, važnih, onih zbog kojih se podsetiš zašto je ovaj posao dragocen. Nisu česte, ali su raritet.

Kuvanje je vaša strast. Za koga biste od poznatih ličnosti voleli da kuvate i šta biste joj ili mu spremili? 

Benediktu Kamberbaču bih i škembiće pravila samo da mi otkrije tajnu svoje genijalne glumačke igre.

Razmišljate li da se oprobate u još nekom kreativnom zanimanju? 

Na repertoaru se trenutno nalaze tri predstave u kojima su primarne vokalne sposobnosti – opera „Deca” po romanu Milene Marković u režiji Irene Popović, proslavljene kompozitorke koja se sa velikim uspehom igra u mojoj matičnoj kući, Narodnom pozorištu u Beogradu. Tu je i  predstava „Balkanski špijun” rediteljke Tanje Mandić Rigonat u kojoj sa bendom izvodim šlagere i autorsku muziku Irene Popović. Na kraju,  opereta „Pariski život” u režiji Roberta Boškovića u kojoj je fantastičan spoj operskih pevača i glumaca, koja se igra u Madlenianumu. Volela bih da nastavim da se bavim muzičkim teatrom. San mi je mjuzikl, kabaretsko veče, a u poslednje vreme razmišljam o stand up komediji sa pevanjem.

Možete li nam otkriti šta se snima, gde ćemo vas gledati?

Pored serije Pasjača, tu je jednako kvalitetna serija „Vreme smrti” reditelja Ivana Živkovića i producenta Gorana Šušljika u kojoj tumačim Nadeždu Petrović, a čeka me snimanje serije „Škripac” sa Bobanom Skerlićem.

Kako najviše volite da proslavite Novu godinu?

Do prošle godine sam obožavala poklone ispod jelke, kućnu atmosferu, večeru i đuskanje uz muziku, a onda sam shvatila da su mi deca dovoljno velika da žele svoje žurke i organizaciju sa drugarima. Videćemo kako će izgledati ovogodišnji doček, šta će im biti želje, pa ću se kao i svaki roditelj tome prilagoditi. Ono što je moja Nova godina je predstava Gorice Popović u Ateljeu 212 „Brod plovi za Beograd” – tamo se provedem za svoj gušt, pevam, igram, uživam sa svojim kolegama. To je naša tradicionalna proslava.

Šta ćete poželeti kada otkuca ponoć?  

Da smo živi i zdravi jer kad se sve pojednostavi ostaje suština a to je baš ovo. Život i zdravlje. Kad se to ima, sve je rešivo i moguće.

Razgovarao: Bratislav Mihailović

Foto: Zoran Škrbić