Grazia intervju – Slobodan Trkulja

Živopisnim spektrom jedinstvenog muzičkog kolora, frontmen benda Balkanopolis na uzbudjiv način boji svet današnjice, oslanjajući se na tradiciju koja u kolopletu sa modernim izrazom pokreće svaki damar slušaoca.

Radoznalost, neutaživa želja za spoznajom sveta iz svih mogućih uglova, nepristajanje na šablone, od najranije mladosti Slobodana Trkulju vodi kroz život, što se na najlepši način oslikava u njegovom muzičkom stvaralaštvu. Večiti dečak, ambasador kulture našeg podneblja, multitalentovani umetnik, sanjar…

Prva asocijacija na pomen vašeg imena i benda Balkanopolis jeste nežan a moćan vokal i jedinstven zvuk koji prožima celo biće i nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Koliko je bilo teško postići tu prepoznatljivost? Da li ste joj težili ili je spontano, intuitivno, došlo do takvog rezultata?

Ako vam je to prva asocijacija na naš zvuk, onda sam poprilično siguran da ste bili na nekom od naših koncerata.
Ljudi koji još uvek nisu, drže na nama etiketu etno grupe, ili onaj čupavi što svira mnogo instrumenata. Posle koncerta nas pamte samo po vanvremenskom doživljaju koji ova muzika izaziva u njima. Od početka je u meni postojala vizija tog zvuka koji briše sve granice unutar čoveka i ostavlja ga u stanju iskonske radosti,
ali kao i u svemu u životu, trebalo je dosta vremena da sazri.

Doživljavate li sebe kao ambasadora koji na moderan način svetu predstavlja naše muzičko nasleđe i dočarava muzičke vrednosti kulturnog blaga koje posedujemo?

Svestan sam da imam tu ulogu, i svestan sam odgovornosti koju ona nosi. Istovremeno sam izuzetno srećan jer sam u prilici da putujem svetom i da svedočim o lepoti naše kulture.

Vaš umetnički identitet mnogo je složeniji od pukog svrstavanja u etno, on sublimira duhovnu i svetovnu
tradiciju ovih prostora, začinjenu sa rok elementima i orkestarskom tradicijom. Kako ste došli na ideju da ukrstite različite muzičke žanrove i spojite nespojivo?

Čovek sam kome je jako važna sloboda. Sloboda u izražavanju, razmišljanju, donošenju odluka. Čitav život bih postavljao pitanja za sve i svaku stvar koju ljudi uzimaju zdravo za gotovo i pitao se da li postoje neke druge, bolje mogućnosti. Isto je i sa muzikom. Muzika je jednina bez granica, osim onih koji mi postavimo jer volimo da sve spakujemo u kutijice. (smeh) To što je neko probao da izdefiniše žanrove i dao im značenje, ne znači da moramo
da se krećemo po veštački napravljenim granicama unutar muzike, kad je oko nas beskrajno zvučno prostranstvo i čitav svemir mogućnosti. Balkanopolis je odraz tog prostora i energije koja u njemu živi.

Fascinantno je da svirate više od 15 instrumenata. Koliko je teško održavati sviračku kondiciju i prelaziti s gitare na neki duvački instrument ili sa gajdi na udaraljke?

To nekako postane prirodno s vremenom. Ni ne razmišljam o tome koliko instrumenata sviram, osim kad treba da ih spakujem i ponesem avionom na drugi kraj sveta. To je jedini momenat kada količina instrumenata ima neku težinu. I u bukvalnom smislu. Na sceni imam sličan osećaj onome koji je jednom prilikom opisao poznati ultramaratonac. Pitali su ga o čemu razmišlja dok trči, kako uspeva da pređe toliku razdaljinu, da li bodri sebe kad mu je teško i slično. Odgovorio je da posle nekog vremena kao da više i ne upravlja sobom dok trči. To samo ide.

Nastavak intervjua pročitajte u februarskom izdanju magazina Grazia.