Intervju – Duška Jovanić

Poznata Beograđanka objašnjava kako je razbudila dremljivu čitalačku publiku romanom “Ljubica: Legenda o fatalnoj Srpkinji” i otkriva detalje svog dnevnika iz izolacije.

Pošto je istražila život žene koja je nekada vladala košarkaškim terenima, Duška Jovanić je napisala uzbudljiv roman i snimila dokumentarni film o njoj. Sada sa distance od skoro sedmadeset godina, otkrivamo ko je bila zaboravljena heroina Ljubica Otašević, i zašto nam je danas važna.

Ljubica, žena koja se nije ljubila kao da mora. Rasna lepotica i beogradska miljenica. Tiha, voajerska patnja nedodirljivog Ive Andrića. Mala sa Malog Kalemegdana. Velika Zvezdina zvezda. Lepotica koju je probirljivi Zapad sveo na svoju meru da bi je zaprosio holivudski macan Keri Grant. Zaboravljena princeza jedne drugačije mladosti. Socijalistička Pepeljuga. Uvek smrtno zaljubljena, košarkašica Ljubica Otašević. Zanosna glumica Ljuba Bodin. Frivolna baronica Di Portanova. Fatalna Srpkinja koja je živela neki obećani život za sve nas, iako joj to uopšte nije bilo u planu.

Svoju junakinju ste nazvali fatalnom već u naslovu. Šta je zapravo mera fatalnosti jedne žene? Šta je, osim lepote, čini takvom?

Oduvek su me privlačile priče o fatalnim ženama. Mnoge od njih sam i lično upoznala i saslušala, a o drugima sam čitala u njihovim romansiranim biografijama. Daleko od toga da su sve bile raskošne lepotice. Naprotiv. Ali, bile su posebne i vanserijske žene, koje su uglavnom svojeglavo znale šta hoće, a još tvrdoglavije šta neće. Od njih sam dobila i neke važne životne lekcije, ali kada je u pitanju umetnost zavođenja, nisam dovoljno pazila na času. Ono što mi još uvek zuju u ušima je da muškarci za takve žene nisu nevolja, nego radost. Opšte mesto je da su fatalnice stvorene da momcima zagorčaju i upropaste život. Ali, to je često kobno i po njih same. Jedno je sigurno – fatalnim ženama su se zalomili toliko spektakularni životi da nisu imale ni vremena, ni živaca da o tome još i pišu.

Kako ste odlučili da za glavni lik uzmete jednu zaboravljenu košarkašicu?

Te 1998. godine, tragajući za novom uzbudljivom avanturom za literaturu, u biblioteci sam u nekim sportskim novinama iz naše bolje prošlosti slučajno naletela na kratku, gotovo neprimetnu vest, gurnutu u ćošak i napisanu suvoparnim, starinskim rečnikom, odavno zaturenog vremena. “U američkom gradu Hjustonu (Teksas) 12. aprila umrla je Ljubica Otašević, poznata košarkašica-lepotica Crvene zvezde i reprezentacije”. Ostalo je raskopčavanje mita: kako to da su i život i smrt te, po moćnoj legendi, fatalne brinete, sa onim nečim što će postati deo istorije, stali u jednu sasvim običnu rečenicu?

Koliko dugo ste i kako prikupljali građu za knjigu?

Krenula sam i bukvalno da je tražim: na Malom Kalemegdanu, gde je jezuitskog pisca Ivu Andrića zbog nje žuljala klupa, u dvorištu Deligradske ulice u Beogradu u kome se ljubila sa prvim momkom Srđom Kalemberom, na rimskom Parioliju, gde je stanovala sa mužem, baronom Enrikom di Portanova, po klubovima raskalašne Marbelje, u kojima je beznadežno tražila veliku i bezuslovnu ljubav, ali i u selu Ljutovnica, nedaleko do Gornjeg Milanovca, gde je rođena i provela detinjstvo. Razgovarala sam samo sa onima koji su je dobro poznavali, muškarcima koji su je voleli, školskim drugaricama, Zvezdinim košarkašicama, intimnim prijateljicama i bliskim rođacima.

Nastavak intervjua pročitajte u najnovijem izdanju magazina GRAZIA.