Lenka Dunđerski: Tamara Aleksić ekskluzivno za magazin Grazia o ovoj i drugim ulogama zbog kojih smo je zavoleli

Ko bi rekao da je prošlo deset godina od kada ju je televizijska publika zavolela u seriji Šešir profesora Vujića. I, kao da je bilo juče, kada smo verovali da je ona, onako mlada, lepa i umna, preslikana Lenka Dunđerski, tragična ljubav pesnika Laze Kostića. Od tada do danas, Tamara Aleksić je odigrala čitav niz likova u pozorištu i na filmu, čime je pre tridesete godine života zaslužila nagrade, domaće i strane. Serije takođe ne odbija, kao ni prijatelje kada je zamole da im se pojavi u muzičkim spotovima. Njena najnovija pozorišna uloga je u Idiotu, što je drugo ime za kneza Miškina, koga je Dostojevski zamislio kao čovekoljupca nalik Isusu. Kada ju je Grazia pitala da li bi volela da joj u stvarnom životu čovek poput Miškina bude neko jako blizak, Tamara nam je dala odgovor koji dosta govori o kvalitetu ličnog stava, kao i o iskustvu sa našom profesijom.

Plašim se da ćete ovo izvući za naslov, a ne bih volela da bude van konteksta, ali: ako tako gledate – blagoslovena sam sa mnogo Idiota i nadam se samo da sam i ja jedna od njih.

Priča se da je vaša najuža porodica pokušala da vas odgovori od studija glume. Šta vam danas kažu, jesu li se predomislili? A šta vi mislite, da li su bar u nečemu bili u pravu?

Nije baš tako bilo, ali ponekad mediji vole da tumače na svoj način svaku priču i da je onda prepisuju jedni od drugih. Moja porodica, majka novinar i dramaturg, otac montažer, baka sekretarica režije i sestra, budući kostimograf, trudila se da imam sve informacije, a ne iluzije oko toga šta znači baviti se glumom. Kada su shvatili da imam predstavu o tome, da sam se pripremila, raspitala i da sam radila za to dosta dugo, revnosno i intenzivno, podržali su me. Isto kao što bi me podržali da sam ipak odlučila da pokušam da upišem filozofiju. Ili bilo šta drugo. Jer porodica, prijatelji, partneri, pa čak i profesori i kolege, nisu tu da te oblikuju kako oni žele, po svom nahođenju, već da ti pruže podršku, pomognu ti pri preispitivanju, saslušaju te, daju savet, ali uvek svesni da je tvoj život samo tvoj da ga živiš.

Jednom ste rekli da je privilegija biti toliko razmažen da vam je veći CV odbijenih uloga nego prihvaćenih. Kakve uloge biste vi odbili ili ste to već činili?

Razmaženost je privilegija koja iziskuje da nekad nema posla, nema rasipanja, da se rade i neki drugi poslovi, štedi, zategne kaiš, ali je savest čista, a stomak miran.

Kakva uloga vam nije ponuđena, a rado biste se oprobali u njoj? Da li biste prihvatili nešto što je potpuno novo, sa neizvesnim uspehom ili nekako radije birate uloge za koje pouzdano znate da ste dobri?

I ovo što sam prihvatala je sa neizvesnim uspehom. Nikada ništa nisam radila zarad uspeha, već zbog sebe i svog napredovanja, priče koju želim da ispričam, lika koji želim publici da približim i od koga bih nešto naučila, zbog dobre ekipe ili finansija. Ako nema ništa od tih kriterijuma, ne znam zašto bih se tu našla. Nečestito je prema samoj sebi, ali i prema kolegama, koje bih u tom slučaju ozračila ličnim nezadovoljstvom. To nije okej, nije kolegijalno i nije čovek koji želim da budem.

U Madlenijanumu igrate u predstavama Nana, Ana Karenjina, Veliki Getsbi. Kako uspevate da liku iz klasika date lični izraz, da publika dolazi da gleda Tamaru Aleksić samo zbog njenog izvođenja, na primer, Dejzi, ili kneginjice Kiti?

Ne razmišljam o tome. Svakom liku pristupam kao čoveku čija priča treba da se ispriča. Kao da si jedini advokat, glas koji taj lik ima u tom trenutku. Privilegija je što sam u tim pripremama, istraživanjem, razmišljanjem o tim likovima dosta naučila i o sebi, i to je jedna od najvećih draži ovog posla. Ta konstantna mogućnost – da iskoristim popularnu floskulu – da radiš na sebi.

Koji vam je lik u tom smislu bio najbliži?

I svaki i nijedan. Uvek sam se trudila da izlazim iz zone komfora ne bih li što bolje, prvo sa strane, pokušala da nađem zajednički jezik sa likom koji tumačim, da bih posle mogla da se poistovetim sa njim. Imala sam i dosta sreće sa ulogama koje mi na prvu loptu ne bi bile ponuđene. Kao jedna Grejs iz Dogvila, dečak iz Brehtovog Dečak koji kaže da, dečak koji kaže ne, šefica kabineta i ministarka pravde iz Demokratije Brodskog, Nana iz istoimene predstave po motivima Emila Zole, Lenka Dunđerski, kraljica Marija Karađorđević… I neizmerno sam zahvalna svim rediteljima, produkcijama, kolegama, ispred i iza kamere, na ukazanom poverenju i divnim saradnjama. Da nije njih, ne bih bila ni glumac niti čovek koji sam danas.

Ostatak intervjua porčitajte u aprilskom izdanju magazina Grazia.

Foto: Dunja Dopsaj

Tekst: Milica Đorđević