Srpska inženjerka koja je učestvovala u spuštanju američkog rovera na Mars otkriva za magazin Grazia kako izgleda rad u NASA

Oči svih Zemljana su 18. februara 2021. godine bile uprte u crvenu planetu. Tačnije, u prve snimke sa Marsa. Tada je NASA prvi put u istoriji čovečanstva lansirala rover zajedno sa helikopterom na ovu planetu, koji će tokom naredne dekade tražiti znake drevnog života, u krateru gde se pre oko 3,9 miliona godina nalazilo jezero. Te noći, i građani naše zemlje su bili ponosni, i to s razlogom – u timu inženjera Američke svemirske agencije nalazila se Dragana Perković Martin, naučnica iz Srbije, koja je bila zadužena za radarske sisteme misije.

Sedam meseci je trajalo putovanje rovera, nazvanog Istrajnost (Perservance), a kada se vozilo našlo na površini Marsa, naša naučnica je uveliko radila na novom projektu, misiji Veritas. Ekskluzivno za magazin Grazia, Dragana Perković Martin, inženjerka za radarske sisteme i menadžerka radar instrumenata, otkriva kako izgleda jedan radni dan u centru NASA, razbijajući mnoge predrasude, od žena naučnica do postojanja vanzemaljaca i oblika Zemlje.

Već četrnaest godina radite kao inženjer za radarske sisteme, a danas ste i menadžer radar instrumenta na Veritas misiji u JPL-u (Jet Propulsion Laboratory), jednom od NASA centara. Kako je sve počelo?

Za struku inženjera sam se odlučila krajem srednje škole, kada sam morala da izaberem na koji ću se fakultet upisati. U tom trenutku, jedino o čemu sam razmišljala jeste koja će struka da mi pomogne da uvek budem samostalna i finansijski obezbeđna. Pošto su mi prirodne nauke išle odruke, odlučila sam se za inženjerstvo. Ponekad mislim da mi je to već bilo predodređeno, jer su mi oboje roditelja inženjeri, pokrivamo hemiju, elektrotehniku i mašinstvo, u užoj porodici. A za svemir sam se zainteresovala u toku poslediplomskih studija, kada sam shvatila da imam mogućnosti da se zaposlim u NASA centru, ali ni tada nisam znala koliko je svemir fascinantan, sve dok nisam počela da radim u JPL-u. Bilo je to kao da mi je neko odjednom rasklonio oblake i pokazao pogled u daljinu. Tek sam onda mogla da shvatim koliko je vasiona velika i koliko smo mi, u stvari, mali u njoj.

Kako izgleda jedan radni dan u centru NASA?

Nijedan radni dan nije isti, neki su mnogo zanimljiviji ili uzbudljiviji od drugih, ali nijedan uopšte ne liči na ono što nam Holivud predstavlja, manje je futurističan, a više sličan svakodnevici. U poslednje vreme, radim sa Italijanskom svemirskom agencijom i kolegama iz Italije na misiji koja se zove Veritas. Imamo mnogo virtuelnih sastanaka rano ujutru, počinjem dan sa Bonđorno, i to mi uvek da inspiraciju za ostatak dana. Isto tako, spremam jedan radar, za kampanju u aprilu, koji leti na avionu, tako da imam dosta aktivnosti oko pakovanja i instaliranja tog instrumenta na avion, posle čega će početi da prikuplja podatke o okeanskim strujama.

Sedam godina ste radili na osmišljavanju radara Istrajnost, koji je sleteo na Mars, sedam meseci je trajao put letelice do crvene planete i samo sletanje na nju sedam minuta. Koja sedmica vam je bila najteža od te tri? Da podsetimo i da je u trenutku sletanja rovera na Mars vaša ćerka Lea imala sedam godina.

Svaki od perioda je imao svoje teškoće i izazove. U prvih sedam godina bilo je mnogo uzbuđenja i problema dok smo gradili radar. Dugo nam je trebalo da sami sebe ubedimo da će funkcionisati onako kako je dizajniran. A dok je letelica išla do Marsa, pomalo smo svi bili u grču, svaki put kada smo radili test (bilo ih je ukupno tri u tih sedam meseci), da proverimo da li radar i dalje funkcioniše kako smo očekvali. Onda, naravno, u toku sletanja bilo je velikog uzbuđenja, i to je ono čega se verovatno svi najbolje sećaju. Bila sam u neverici da smo uspeli, ali sada, posle dve godine operacija na Marsu, sasvim verujem u to što smo postigli.

Ostatak intervjua pročitajte u aprilskom izdanju magazina GRAZIA.

Tekst: Jelena Milinčić

Foto: Privatna arhiva