Staša Koprivica: Povratak rediteljke u velikom stilu

Premda se njoj čini da je zbog majčinstva napravila masnu pauzetinu, Staša Koprivica kao da nije ni odlazila na porodiljsko odsustvo, koje se u njenom slučaju produžilo pandemijom, pa je trajalo skoro pet godina. Jer, dok je boravila u Herceg Novom, sa suprugom, rediteljem Ivanom Marinovićem, i ćerkom Lucijom, koja danas ima četiri i po godine, na repertoarima beogradskih pozorišta uspešno su se igrale njene predstave Hotel 88, Čorba od kanarinca, Upoznajte mog tatu i Priča se po gradu. U pozorišni život se vratila komadom Uspomene Sare Bernar, a u Beograd rimejkom komedije Ne igraj na Engleze.

– U Beograd sam se vratila u januaru, najgorem periodu za svakog stvaraoca, posebno pozorišnog, kad dobar deo pozorišta ne radi. Osećala sam se prilično neadekvatno i uplašeno, pitajući se da li uopšte više znam sve ono što je potrebno kako bih bila dobra u svom poslu i da li taj moj posao više ima bilo kakve veze sa mnom. Onda me je nekolicina ljudi podsetila da ja i dalje, nakon toliko godina, imam predstave koje se igraju u beogradskim pozorištima i to vrlo uspešno, da su rasprodate, i da zapravo uopšte ne sagledavam celu sliku, već da sve posmatram kroz subjektivnu, nesamopouzdanu vizuru. Potom sam svela račune, napravila rekapitulaciju svog dosadašnjeg rada, koji je i dalje dostupan publici, i na krshvatila da taj bilans uopšte nije tako loš. To mi je na kraju podiglo raspoloženje i samopouzdanje.

Kako je bilo ponovo raditi Ne igraj na Engleze, što je bila vaša diplomska predstava 2007, kada ste imali dvadeset tri godine?

Drugačije su postavljeni likovi, režija je potpuno drugačija, scenografija, ljudi su se promenili, klađenje se promenilo, fudbal je drugačiji, praktično, ovo je novi komad. Zapravo, više sam otkrivala stvari koje su oduvek bile tu u tekstu, ali ih prvi put nisam videla, zbog manje iskustva. Zatim, režija je saradnja sa glumcima, nije to da ja njima naređujem šta treba da rade, nego mnogo razgovaramo i pričom dolazimo do nekih rešenja, a kad radite sa drugačijim glumcima, naravno da dobijate drugačiji rezultat. Aca Radojičić, Marko Gvero i Andrija Kuzmanović su fantastični glumci i ljudi, predivan su spoj, i privatno se veoma vole i na sceni su pomagali jedan drugom. Bilo bi šteta da nismo dobili priliku da napravimo predstavu od nule, izgubili bismo mnogo dobrih momenata i dosta dobrih fora. Zanimljivo je da se i moj odnos prema likovima promenio, sa dvadeset tri godine sam ih prezirala, mislila sam da su gubitnici i da moraju biti kažnjeni za svoje nezrelo i neodgovorno ponašanje, a sada ih razumem, iako, srećom, nemam kockanje u svom iskustvu. Imam više saosećanja za ljude na pragu četrdesetih kojima se lomi život, ali ne onako kako su planirali. Volim ih i sad sam ih doživela kao neku svoju nesrećnu decu. Sigurno je da sam ovu predstavu radila sa mnogo više emocija nego prvi put.

Sa kakvim pitanjima ste se suočavali pri povratku sa porodiljskog odustva?

Kada nestanete sa scene zbog majčinstva, čini vam se da se nikada nećete vratiti. Rediteljkama ništa nije zagarantovano, nemate kontinuitet, platu, nemate porodiljsko odustvo i ne samo to, nego ako vas nema neko vreme, ljudi vas zaborave. Vi ste napravile pauzu kako biste bile sa svojom bebom, a ljudi misle – otišli ste, nema vas, sad se bavite nekim drugim stvarima. A ja sam imala tu sreću da me svi u porodici podržavaju, gde smo suprug i ja bili ravnopravni u brizi oko deteta, ali nemaju sve žene tu privilegiju. Konačno, te duge pauze mogu u potpunosti da vam pobrkaju karijeru, jer posao kojim se mi bavimo zahteva mnogo razmišljanja, kreativnosti, slobodnog vremena, zavisi od koncentracije, ne možete da sednete i radite u svakom trenutku, a kad imate bebu, vaše vreme nije nešto što možete tek tako da osvojite, čak i kad su tu vrtić, bake i deke. Isto tako, ta transformacija kroz koju prolazite kao žena kad vam se dogodi majčinstvo ili što bi neki rekli kad se ostvarite kao majka, što je konstrukcija koju ne mogu da podnesem. Štaviše, sad baš radim na scenariju za seriju koji se bavi ostvarivanjem i neostvarivanjem u tom smislu, jer šta – žene koje nisu rodile su neostvarene? Baš je ružno reći ostvarila se, ružno je prema svim ženama, i onima koje imaju decu i onima koje ih nemaju.

Mogu li vam neki trenuci majčinstva poslužiti kao građa za neku komediju?

Ljudi mnogo lažu kad dobiju decu, i očevi i majke, verovatno iz straha da deluju nedovoljno dobro. Postoji ta nenormalna kompeticija u tome ko je bolji roditelj. To je društvo nametnulo. Mnogo mi je značilo kada sam kao sveža majka provodila vreme sa ženama koje me nisu lagale. Ljudi koji pričaju iskreno o tome kroz šta zaista prolaze, najbolji su ljudi, jer čine da se ne osećate grozno dok prolazite kroz to formativno iskustvo, kroz tu školu kroz koju morate da prođete. Niko se nije rodio kao savršen roditelj, s tim što stvarno mislim da su neki ljudi talentovaniji za to od drugih, i ja im zavidim.

Ostatak intervjua pročitajte u aprilskom izdanju magazina Grazia.

Tekst: Jelena Milinčić

Foto: Jovanka Bojković