U Srbiji se ženski glas ubrzano budi i naširoko čuje

Iva Parađanin, osnivačica podkasta Tampon Zona, govori o feminizmu danas, borbi za ženska i ljudska prava i njenoj perspektivi u budućnosti.

Iza svakog prava za koje su se žene izborile stoji mukotrpna i duga borba. Uporni razgovori o istim temama, nekome naizgled banalni – da li je moguće da se i u savremenom dobu o tome i dalje priča – zapravo znače da nema kraja osvajanju slobode jer nam je niko neće pokloniti. Inicijative za društveni napredak, građanske slobode i ravnopravnost neretko zvuče kao napad na nacionalni integritet i porodične vrednosti. I dok se upotreba rodno ravnopravnog jezika i dalje tretira kao produkt uvezen sa Zapada ili čak nasilje nad nad jezikom, u Srbiji se ženski glas ubrzano budi i naširoko čuje. 

Možete li se prisetiti vremena kada ste krenuli da radite Tampon Zonu? Kako ste došli na ideju da pokrenete podkast, a ne, recimo,  portal, magazin ili da vodite radio ili TV emisiju?

Tampon zonu sam pokrenula 2019. u okviru veće medijske kuće. Nastala je kao želja za stvaranjem sigurnog prostora koji će imati funkciju da se u njemu glasno govori o temama koje nas se svih suštinski tiču, a sa druge strane da se promovišu žene stručnjakinje koje mogu da podele vredne ekspertize iz različitih oblasti. Taj prvi život Tampon zone bio je važan, stvorio je neku bazu i učinio da ime podkasta bude prepoznatljivo, ali tek kada sam se je pokrenula samostalno, ona je dobila potencijal i snagu kakvu sam želela da ima – da bude potpuno slobodna, glasna i sigurna. Podkast je sjajna forma za pričanje ženskih priča i uopšte, društveno angažovanih tema. Ako pogledamo medijsku sliku žene u Srbiji jasno nam je koliko su malo prisutne u „ozbiljnim” rubrikama i koliko parcijalno i cenzurisano dobijamo njihova mišljenja i znanja. Podkast nudi jednu celovitu priču od početka do kraja i mislim da je za razumevanje ženskog iskustva i promovisanje rodne ravnopravnosti jako važno da priče pričamo na ovaj način kako bi se razumele u potpunosti. Ovaj format takođe nudi jednu vrstu intime i poverenja, što je nešto što mi je možda najvažnije i što nikad ne želim da izigram kod svojih sagovornica. U podkastu nema klikbejta, senzacije, izvrtanja činjenica. To je razgovor. I jako mi je drago što podkasti postaju vrsta trenda jer smo se, čini mi se, malo zagubili u hiperprodukciji nevažnih vesti i površnih informacija.

Kako ste birali prve teme i prve goste – a kako ih birate sada?

U podkast dolaze žene koje su poznate široj javnosti – glumice, muzičarke, spisateljice i žene koje možda ne poznajemo po imenu, ali su vrsne u oblastima u kojima deluju i svojim istraživanjima i proučavanjima rade na tome da sve živimo slobodnije i pravednije: sociološkinje, aktivistkinje, istraživačice. Napravila sam ovakav balans jer je sa jedne strane važno da neke priče dođu do što većeg broja žena, a to je često moguće samo ako ih izgovaraju osobe koje znamo. Sa druge strane, prelepo je iskustvo od nekih žena prvi put čuti odgovore na pitanja koje nas sve zanimaju i iskustva sa kojim možemo da se identifikujemo. One su često u medijima sagledavane iz jednog te istog ugla, a imaju da podele širok spektar najživopisnijih zaniljivih ali i važnih priča. Razgovor sa stručnjakinjama o određenim problemima je nešto što smatram glavnom srži podkasta i najsrećnija sam kada neki razgovori iz studija pređu u fizički prostor i iniciraju neke mikro -promene.

Ima li slučajeva da se neke ličnosti javljaju same sa željom da gostuju kod vas? Šta im najviše leži na duši?

Žene su željne da govore. Nekoliko puta sam dobila pitanje „kako nešto uspevam da izvučem iz njih”, a ja ne izvlačim ništa i vrlo sam oprezna u postavljanju pitanja jer ne želim da im iole bude neprijatno u studiju. Ja samo znam da slušam i razumem i ispostavilo se da nam je svakoj to potrebno. Ne javljaju se same, ali često diskutujem sa raznim ženama i onlajn i uživo – ispostavi se da bi to mogla biti tema za podkast i vrlo brzo dogovorimo snimanje.

Ko sve može da pokrene uspešan podkast? Kako je vama poslužilo dugogodišnje iskustvo novinara?

Podkast je vrlo prijemčiva i ekonomična forma. Danas postoji veliki izbor opreme koju možete iznajmiti ili kupiti po pristupačnim cenama i napraviti svoj medijski oblak. Iskustvo u medijima mi je značilo, naročito ta senzibilisanost u pristupu određenim osetljivim temama koju sam učila uz brojne urednice i mentorke. Međutim, novinarsko iskustvo nije presudno, jer su u podkastima mahom životni razgovori, bez nekih preteranih pravila i baš je lepota u toj spontanosti, greškama, ponekad i tremi, jer je poenta da slušalac u potpunosti bude uvučen u priču, kao da sedi sa vama za stolom.

Tampon zona jedan je od prvih formata koji pokreće ženske teme. Kakav je bio odziv, kako ste stekli publiku?

U početku je Tampon zona okupljala manji krug ljudi, mahom istomišljenica. Međutim, kako se u poslednjih šest meseci desilo to probijanje balona, vidim kako razgovori dolaze do sve većeg broja ljudi i sve različitijih profila, što mi je negde i bio cilj. Mislim da se cupkanjem u mestu i tapšanjem po ramenu ljudi koji misle isto ništa ne postiže.

Da li se očekivana i „dobijena” publika poklapaju, ima li pratilaca koje niste očekivali?

Moram da priznam da sve veći broj muškaraca prati Tampon zonu i šalje pozitivne komentare, što me je iznenadilo ali i uveselilo. Takođe, sa rastom se desila i pojava hejt komentara sa kojima još uvek učim da se nosim. Ovo mi naročito teško pada kada su u pitanju neke intimne ispovesti žena koje se u komentarima relativizuju i vređaju. Za sada sam rešila da svaki vid ekstremnog mišljenja obrišem i blokiram. To je ipak moj prostor i ne želim takvu vrstu mržnje i provokacije u njemu. Ima i komentara koji se ne slažu sa svim stavovima emsije, ali su raspoloženi za diskusuju, i to je uvek dostupno i raduje me.

Šta vidite kao dokaz i priznanje da ste uspeli u svojim ciljevima?

Da se što više žena probudi i osnaži, da svaka oseti želju da bude pokretačica promene u svom okruženju, društvu, na poslu. Najvažnije mi je kada neke epizode iznedre neki direktan pokret u društvu, kada pokrenu žene da same pričaju. Takav je recimo bio serijal o akušerskom nasilju. To je tema koja nas sve pogađa i važno je da promislimo rešavanje tog problema sve zajedno. Priznanje su mi komentari podrške i zahvaljivanja koji pristižu u sve većem broju.

Kako feminizam utiče na muškarce i kada možemo da očekujemo muškarca kao gosta Tampon zone? Ko bi to mogao biti?

Očigledno je da preovladava strah i nerazumevanje kada su muškarci i feminizam u pitanju, a potrebno je da dopuste samo malo svoje svesti i pokušaju da promisle koliko nejednakost utiče i na njih i koliki teret im nabacuje na leđa. Ipak, sve je više njih u borbi koja bi pre svega trebalo da je zajednička i pitanje je trenutka kada će se neki sagovornik naći u Tampon zoni. Već imam neke ideje, ali ću samo reći da je tema toksičnog maskuliniteta nešto o čemu moramo da pričamo mnogo glasnije.

Koga biste jako želeli da vidite na kauču vašoj emisiji?

Volela bih da u budućnosti ugostim više žena iz unutrašnjosti Srbije. Za ovih šest meseci bilo mi je logistički lakše da to budu žene iz Beograda ili Novog Sada, ali želim da decentralizujem sadržaj i da Tampon zona bude zanimljiva i vredan resurs ženama iz cele Srbije.

Nedavno je tribina u Nišu na kojoj ste gostovali bila izuzetno posećena. Kako ste se osećali? Šta je na vas ostavilo najjači utisak?

Baš ta tribina u EU info kutku pokazala mi je koliko je ta decentralizacija važna, ali i koliko su mlade žene željne da sa nekim podele iskustva i da diskutuju o posledicama patrijarhata koje same osećaju i osvešćuju. Radionica koju sam držala je bila krcata i bilo je baš teško završiti je, jer je publika bila vrlo aktivna, pametna i razvila je zdravu diskusiju. Na tom događaju sam zapravo najmanje pričala ja, a najviše devojke između sebe. Zbog svega toga razmišljam da Tampon zona ne bude samo online prostor, ali o tome više informacija uskoro nadam se.

Feminizam je, čini se, postao glasniji, ali i ogorčeniji. Grazia je ispratila 2022. kao godinu velikog ženskog aktivizma na svim stranama sveta. Da li nam je potreban neki vid ženske revolucije, i ako jeste, oko čega bi se najpre mogao voditi?

Ja ne bih rekla da je ogorčeniji, već da je sve besniji. Meni uvek zamere kada pričam da mi je bes glavna pokretačka snaga, ali zaista je tako i mislim da će nas taj bes, koji već dugo vri, dovesti do direktnih promena u društvu. Žene koje su se našle na ulicama u Beogradu prošle godine jesu tu izašle zbog jednog užasnog intervjua, ali su pre svega bile tu jer dugo trpe različite nepravde i dosta im je tihe i inferiorne uloge. Mislim da se revolucija već vodi i već traje, a počela je serijskim progovaranjima žena o različitim vrstama nasilja koje su trpele. Mislim da je Pandorina kutija otvorena i sada nema zatvaranja.

Ko je najodgovorniji za jačanje stereotipnih narativa i na koji način? Mediji, institucije, roditleji, prve komšije? Možda same žene koje još žive u patrijarhalnom društvenom modelu?

Ja bih rekla, svi oni koji podgrevaju taj narativ o ženi kao manje vrednom biću. Mediji su krivi sa serviranje seksizma kao nečeg normalnog, za opravdavanje nasilnika kada je nasilje u pitanju, škole su krive što ne pružaju adekvatnu edukaciju na vreme i što žmure na određena štetna ponašanja, institucije su krive jer su često gluve i okreću leđa onda kada su jedini beg od problema… Ne bih krivila same žene sa internalizovanim patrijarhatom jer su one njegov produkt i trebalo bi da se borimo za njihovo oslobađanje iz okova i progledavanje istine. 

Imate ćerku. U kakvu ženu biste voleli da ona izraste?

Svoju, hrabru, slobodnu i neposlušnu.  

Koje svetle tačke vidite u budućnosti našeg društva u celini?

Svedočimo nekoj vrsti ženskog buđenja. Ono se odvija sporo i možda je na trenutke nevidljivo, ali se dešava. Volela bih da mu svi zajedno omogućimo atmosferu za brži i dalji razvitak, ali je bitno da su neke klice locirane. Da su mlađe žene danas dosta ranije osvešćene nego što smo mi bile u njihovim godinama, da imaju izvore informacija koje mi nismo imale. Ja svim srcem navijam za njih i stvarno mislim da neke stvari mi od njih moramo da naučimo. To je valjda neki dobar znak.

Razgovarala: Milena Kitić

Fotografije: Tina Marić