Ovo je mogla da bude naša dnevna soba: Predstavljamo poeziju Bobana Stojanovića

O naslovu

Želeo sam da naslov bude zaseban, da svojom širinom zaokruži sve teme koje dotičem u pesmama. Tako je nastao Ovo je mogla da bude naša dnevna soba. Dnevna soba je mesto u kome se osećamo sigurno sa samima sobom, sa porodicom i prijateljima, slavimo slave i rođendane, jedemo, spavamo, vodimo ljubav i ozbiljne razgovore, mesto na kome se odvija život. Naslov ukazuje na to da su akteri mojih pesama svesni postojanja jednog takvog prostora, ali da ga nisu iskoristili na najbolji način.

O trenutku

Pesme koje su objavljene u zbirci Ovo je mogla da bude naša dnevna soba pisao sam u periodu od godinu i po dana. To je period u kome sam, po prvi put u životu, osećao stabilnost. Dobio sam kanadsko državljanstvo, pasoš, mogu da putujem, imam stabilan posao, kupio sam stan, stekao sam nove prijatelje. Takav način života omogućio mi je da se suočim sa traumama koje nosim iz Srbije. One su, pre svega, vezane za brojna egzistencijalna pitanja: nestabilne izvore prihoda, odsustvo osećanja zaštićenosti, urušenost institucija, strah. Tek kada sam osetio stabilnost i video kako život može da izgleda, bio sam spreman da suočim sa traumama iz prošlosti i da radim na njima. Pisanje pesama je za mene bio način da se od svega navedenog izlečim.

Moje pesme uglavnom govore o nasilju. Neko sam nasilje doživljavao lično, nekom nasilju sam svedočio kao posmatrač. Veliki broj pesama se odnosi na porodično nasilje, nasilje nad ženama, s obzirom na to da sam odrastao u takvoj porodici. U nekim drugim pesmama pišem o diskriminaciji nad Romima i drugim manjinama. Dok sa jedne strane poistovećivanje sa mojim pesmama od strane čitalačke publike može da bude kompliment, toliko je i poražavajuće jer govori o tome koliko je nasilje prisutno u Srbiji u svim slojevima društva.

O akterima pesama

Pre svega članovi moje porodice, moji prijatelji, deca iz škole, ljudi koje sam sretao, nasilnici koji su me tukli. Dao sam najbolje od sebe da pisanje iz iskustva sa drugima izvučem esenciju, da sve postane univerzalno i da se čitaoci povežu sa iskustvom. Mislim da sam u tome uspeo.

Kada sam počeo da objavljujem pesme na društvenim mrežama, ljudi su mi pisali kako se u njima pronalaze, da akteri u mojim pesmama izlaze iz okvira sopstvene boli i svoje iskustvo prenose na mnoge druge.

Mama je umrla u bolnici bez da su lekari znali šta joj se dešava. Tata je nakon toga izvršio samoubistvo. Moje babe su imale živote prepune suptilnog muškog nasilja od strane muževa, sinova, braće. U ovoj zbirci pišem o iskustvu žena koje poznajem.

Žene su neverovatno mudre i hrabre. Nažalost, globalno društvo je na poziciji da je mudri muškarac vladar, da je hrabri muškarac heroj, a da se mudra i hrabra žena još uvek bori za osnovno dostojanstvo. Zato sam toliko prostora posvetio ženama.

O procesu pisanja

Nakon nekoliko teških životnih momenata, osetio sam se umornim i potražio pomoć. Terapeutknja mi je objasnila šta su traume i kako funkcionišu i naučila kako da se zalečim. Prolazeći kroz terapiju, shvatio sam da su moj problem ne traume kao celine, već posebne slike vezane za njih.

Evo primera. Jednog prepodneva, bio sam osam ili devet godina star, otišao sam sa ocem na vikendicu. Odneli smo stari televizor da ga tamo koristimo. Tata je stavio televizor na sto, upalio cigaretu i rekao da se odmah vraća. Celog dana sam se zabavljao, a onda je počeo da pada mrak. Pokušao sam da televizor povežem sa nekom antenom, ali nije išlo. Mrak je pao, počelo je da grmi, seva i da pljušti kiša. Uplašio sam se. Gledao sam da li će se negde ukazati farovi tatinog automobila, ali nije ih bilo. Našao sam neki džemper, stavio ga preko glave i krenuo ka gradu, kući. Usput – kiša, sevanje gromova, mokri psi na lancu koji mi laju u lice. Nigde nikoga. Uhvatio sam stazu koja vidi ka gradu. Gledao sam na dole, izbegavajući da mi kiša pada direktno u oči, povremeno podižući pogled da vidim da li neko dolazi. I onda, vidim mamine cipele, listove na nogama i kariranu suknju. I to je ta slika koja je teret. Cipele i suknja i njeni lepi listovi na nogama. Ovaj događaj sam opisao u pesmi O fotografijama u boji.

Motivacija za objavljivanje

Nikada nisam imao ideju da ću jednog dana objaviti zbirku pesama i da će ona naići na dobar odziv kod publike. Kao i mnoge druge stvari koje napravim, pa podelim na društvenim mrežama, tako su i pesme našle svoje mesto na istom.

Oni koji me prate, počeli su da ih dele, komentarišu, da bi jednog dana jedna od mojih pesama dospela na sajt Miljenka Jergovića. Miljenko je objavio još nekoliko mojih pesama i time mi deo neverovatni kredibilitet.

Mnogi su mi predlagali da svoje pesme objavim u vidu zbirke, ali o tome sam počeo da razmišljam tek kada mi se javila Slađana Novaković, urednica izdavačke kuće Rende. Bio sam pomalo uplašen, ali ona me vodila kroz celokupni proces i pomogla mi da oblikujemo knjigu kao celinu. Pored nje, puno mi je značila podrška nekih od mojih prijatelja kao što su Ana Đurić Konstrakta, ili Ida Prester, ali i nekih, meni nepoznatih ljudi koji su se u pesmama pronašli. To je sve veoma dirljivo.

O Bobanu

Rođen 1978. u Zaječaru, gde završava Ekonomsku školu. Radio je na Radio televiziji Zaječar, da bi se 2003. preselio u Beograd gde se intenzivno bavi feminističkim, mirovnim i antimilitarstičkim aktivizom, pre svega u okviru organizacje Žene u crnom. Kasnije se posvetio LGBT aktivizmu i pokrenio organizacije Queeria centar i Parada ponosa Beograd. Među svoje aktivističke uspehe svrstava prvu bezbednu Paradu ponosa u Beogradu 2014. godine.

Žiri prominentne nagrade David Kato, svrstao je Bobana među pet najvažnijih LGBT aktivsta u svetu (2015). Upisao je Fakultet za medije i komunikacije, ali zbog loše ekonomske situacije nije bio u mogućnosti da stigne do kraja i diplomira. Nakon što državne institucije nisu učinile ništa da pronađu počinice na brojne fizičke napade i pretnje smrću, Boban se sa svojim partnerom Adamom 2016. seli u Kanadu gde im je odobren azil. U Kanadi radi na unapređenju položaja izbeglica. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih se posebno izdvaja Platinasta medalja kraljice Elizabete.

Objavljivao je na sajtu pescanik.net, blogu nekadašnjeg B92, pisao za magazine Elle, Status, Novi Magazin i mnoge druge. Nakon učešća u VIP Velikom bratu 2013. objavio je autobiografiju pod nazivom Kao da je sve u redu (dva izdanja za Srbiju i Bosnu i Hercegovinu). Kao amater, igrao je u pozorištu, na filmu, i učestvovao u brojnim umetničkim projektima. Za ulogu u filmu A Walk Down to Water (2019) bio je nominovan za nagradu Stinger, a film je dobio brojna priznanja u Kanadi i van nje.

Ovo je mogla biti naša dnevna soba je njegova prva zbirka pesama. 

Fotografije: Kevin Stenhouse