Uz novi broj magazina GRAZIA na poklon dobijate knjigu!

Slične romane su čitaoci imali priliku da pročitaju jedino u delima Džulijana Barnsa “Nivoi života”, Haruki Murakamija “Južno od granice, istočno od sunca” , Stendala “Armansa” i možda u jednom od najpoznatijih ljubavnih romana svih vremena od Getea “Jadi mladog Vertera”.

Pisac je koristeći savršenu psihologizaciju likova opravdao svaki njihov gest u priči i nije ostavio nijedan tok radnje nedorečen. Iako je žena glavni antagonista u ovom delu pisac je uspeo da ne sklizne u mizoginiju kao Lav Tolstoj u svojoj noveli “Krojcerova sonata”. Sa lakoćom je zaobišao zamke ironičnog obrasca, a nije ni dopustio da ga politički korektno razmišljanje, koje trenutno dominira svetom danas utiče na njegovo delo.

Šta vas sve očekuje u aprilskom broju magazina GRAZIA pročitajte OVDE.

Zaplet je inspirisan grčkim mitom o Orfeju i Euridiki. Fon Valdenburg se ne drži bukvalno tog mita i prilagođava ga savremenom dobu. Glavni junak je jedna vrsta izneverenog Orfeja koji se okrenuo u Hadu da bi otkrio da ga Euridika vara sa drugim.

Dok se Euridika spasila, Orfej prolazi kroz lični pakao sećajući se svega dobrog i lošeg iz njihovog zajedničkog života.

Koliko god da savremeno društvo misli da je emancipovano ono robuje novim predrasudama. Zahteva od ljudi da lažu o svom raspoloženju, sreći i da budu uvek nasmejani, jer se njihove reči mogu pogrešno protumačiti. Tim se problemom bavi i Fon Valdenburg. U nekoliko pasusa komentariše taj fenomen, a ovaj je sigurno najupečatljiviji.

Sve više su ga umarale te male svakodnevne laži, to stavljanje maske svaki put pred izlazak među ljude. Trebalo je dobro zamaskirati telo i duh, prikriti tragove neprospavanih noći, svih onih užasa kada su, kao podmukli neprijatelji u dobro koordinisanom napadu, na njega jurišali tišina i mrak.

Ostavljen bez saveznika u životu Orfej je osuđen da se sam bori prsa u prsa sa najpodmuklijim protivnikom, odnosno ostrakizmom društva. Ono ne želi ljude koji su večito tužni i nisu u stanju da gledaju stalno napred. Jedino što čoveka podjednako čine njegova dela iz prošlosti kao i ideja šta će raditi sutra. Društvo je nastalo jer čovek nije dovoljan sam sebi i traži nešto više. Isto tako se ulazi u zajednice jer težimo da ispunimo prazninu koju osećamo u sebi.
„U ovoj kutiji je pravi sjaj dragog kamenja, mi smo bili samo bižuterija“, pomislio je uzimajući skupoceni predmet. Pravi džentlmen nikada ne bi otvorio kutiju pomislio je. Prava dama mu je nikad ne bi vratila praznu… Instinktivno je podigao somotni poklopac. Praznina u koju je gledao za trenutak je prekinula tok njegovih misli. Kao kad kratak spoj prouzrokuje nestanak struje, tako su oči bezuspešno pokušavale da shvate šta je to u šta gledaju…Kutija je bila prazna. On je bio prazan. Samo je tihi zvuk klavira u pozadini pojačavao to ukupno nepodnošljivo odsustvo.“

Ovde se autor poigrao sa mitom o Pandori, ali umesto da ju je žena zatvorila pre nego što je dobro izašlo u svet, Orfej shvata odsustvo smisla svog postojanja i provaliju u koju ga gura život samca.

Fon Valdenburg, kao veliki poznavalac savremene književnosti je napisao roman tako da čitalac čita knjigu o knjizi. Dok odlazi na Krit, neimenovani prijatelj pisca romana počinje da iščitava prijateljev rukopis. Tako da se vrši premeštanje radnje u drugu sredinu. Takvi postmoderni zahvati su bili česti u delima od Umberta Eka i Džona Barta. Ipak to nije urađeno bez razloga. Neimenovani prijatelj na kraju pali roman pisca i time se šalje dvojaka poruka. Orfej se  spasio odlaskom na Krit gde je njegov duh vaskrsao u istoj pećini gde se i Zevs rodio. Vatra rukopisa može da simboliše feniksovo umiranje i ponovo rađanje. I zatim, da smo čitali roman čije je pisanje spasilo Orfeja iz njegovog ličnog pakla.

Piščeva erudicija i poznavanje svetske književnosti se u knjizi pojavljuju u obliku citata i stihova drugih pisaca. Autor ih organski ugrađuje u svoju kolosalnu građevinu i oni po kvalitetu ni po čemu ne odstupaju od stila Fon Valdenburga. Verujem da ova knjiga će biti čitana i voljena od svih ljubitelja dobrih romana i da svako treba da je drži prvom redu u svoje biblioteke.

Vuk Bijelić