Zašto smo skloni da lepe stvari odlažemo za kasnije

Zbog čega odlažemo zadovoljstvo i koja je poenta?

Mnogi veliki ljubitelji TV serija, svoj raspored gledanja novih sezona grade u strogom nizu: prvo one koji nisu tako dobre, a zatim one najlepše. Ljubitelji ukusne hrane najlepši zalogaj ostavljaju za kraj. Pristup je jasan, zar ne? Zašto smatramo normalnim odlaganje onoga što volimo? Šta nas motiviše da odugovlačimo sa prijatnim stvarima?

U članku u Journal of Marketing Research, docent marketinga na Kalifornijskom univerzitetu u San Diegu, objašnjava ovaj neobičan trend argumentujući da je odlaganje i neprijatnih i prijatnih iskustava praćeno sličnim mentalnim proračunima.

Upoređujući pola dana provedenog u izboru osiguravajuće kompanije sa planiranjem putovanja na umetničku izložbu, naučnici su zaključili da napor potreban da se nešto postigne izgleda beznačajan dok je događaj još daleko. Za mozak je mnogo lakše (i, izgleda, prijatnije) da zamisli šta će biti završeno u neodređenoj budućnosti. Autori studije takođe su potvrdili da ljudi izbegavaju da izvrše zadatak, osim ako mu nije određen fiksni vremenski okvir – dijagrami u prilogu članka pokazuju slične skokove aktivnosti poslednjih dana pre najavljenog roka. Naučnici ovo ponašanje objašnjavaju prirodnim stavom koji se naziva „hronični nedostatak resursa“ ili lažnom pretpostavkom da ćemo negde u bezgraničnoj budućnosti imati ovih resursa u izobilju (u ovom slučaju vremena).

To je život. Željeno iskustvo biće sahranjeno pod još poželjnijim iskustvom – tako se akumulira planina neostvarenih zadovoljstava, na koju ćemo na kraju zaboraviti a da to ne znamo. Šteta je, zar ne? Razmotrite paradoks „uživanja“, estetski prikriveni format odugovlačenja. Odličan primer je boca skupog vina koja se čuva za posebnu priliku.

Postoji još jedan oblik uživanja koji nema nikakve veze sa jelom ili pićem.

Govorimo o stvarima kupljenim za idealne događaje. Problem je u tome što savršen događaj nikada ne dolazi. Te stvari zadržavamo, zamišljajući budućnost, idealizovanu verziju sebe ili svog života, dok je istina da u osnovi ostajemo sami – obični i nesavršeni.

Odlaganjem prijatnih utisaka smanjujemo količinu moguće radosti, sopstvenim naporima lišavajući se potrebnih srećnih minuta. Zadovoljstvo, poput modernih cipela, vremenom gubi na značaju. Osim toga, šta ako vam se stvar koju odlažete činila u redu, ali ispostavilo se da nije tako dobra?

Zaključak? Život je kratak. Nema smisla hrabriti se prijatnom zabavom u nerazumljivoj perspektivi. Nosite cipele i pijte vino – već sada to zaslužujete.