Žena je ženi vuk: Zašto je ovo delom istina?

Opisujući kako je došla na ideju za roman Toksično, britanska radijska voditeljka Nataša Devon je priznala da je godinama bila zarobljena u sestrinstvu koje nije bilo zdravo. Dok je njena najbolja prijateljica u javnosti glumila buntovnicu protiv stereotipa i heroinu koja uvek povlači hrabre poteze, stvarnost je govorila nešto drugo.

– Iza zatvorenih vrata, ona je bila krajnje nesigurna i često se trudila da potkopa moje samopoštovanje, da kaže ili uradi stvari koje su bile namerno okrutne, manipulišući mojom ranjivošću koju je pokupila iz naših intimnih razgovora – ispričala je Devon za GraziaUK. – Nakon što sam konačno smogla snage da se izvučem iz takvog prijateljstva, pomislila sam, teško da bih dozvolila muškarcu da se tako ponaša prema meni, i toliko dugo – primećuje autorka novog romana.

Toksični odnos dve žene predmet je i pop kulture. U novoj seriji Izgubiti Alis, junakinja iz naslova je sredovečna filmska rediteljka, koja je usporila karijeru zbog porodice. Zahvaljujući slučajnom susretu sa fatalnom mladom scenaristkinjom, na kraju gubi sebe, jer kreće na put ka uspehu po svaku cenu. Svi možemo prepoznati slične okolnosti, kada smo zapanjeni, povređeni ili zgroženi postupcima druge žene. Ona čak ne mora da nam bude ni bliska, a ni prijateljica.

Ipak, ponekad se plašimo da je pozovemo na red, i to najviše jer ne znamo kako će drugi reagovati ako žena krene na ženu. Odakle potiče taj strah? – Verujem da dosta dugujemo brizi što će nas drugi posmatrati kao nesolidarne sa svojim polom, jer nam je feminizam četvrtog talasa usadio važnost da podržavamo jedne druge – objašnjava Devon. Nemojte pogrešno shvatiti, naravno da odnose među ženama treba razvijati i da je, uopšte, savez čoveka sa čovekom viši nivo organizacije u inteligentnoj zajednici. Možemo se kladiti da imate kolege, komšije ili rođake mlađe od vas, u dvadesetim godinama života, kod kojih ste primetili kako drže leđa jedni drugima, uzajamno se podstiču i podržavaju. To je divno videti. Starije generacije to verovatno ne bi uradile u njihovim godinama. Mi smo odgajani da verujemo da je parče kolača, koje je namenjeno ženama, prilično tanko, pa su one jedna drugu umele da doživljavaju više kao pretnju i konkurenciju nego kao saborca u borbi za bolje mesto pod suncem.

OPASNA FINOĆA

Ipak, ne može se žmuriti na činjenicu da postoji tanka linija između umrežavanja žena u kojoj svaka od njih može da se razvija, i nečeg drugog, a to je stvaranje situacije u kojoj se svaka kritika na račun žene odbacuje kao nepravedna i gde žene koje su problematične ili nesposobne – izbegavaju odgovornost. Nataša Devon je pronašla primere među političarkama svoje zemlje, kao i sveta. Na primer, nova britanska sekretarka za kulturu Nadin Doris opisala je svoje kritičare kao prilično mizogine, dok je sekretarka za bezbednost Priti Patel nedavno govorila o tome koliko je teško živeti pored talasa kritika i zlostavljanja kojima je izložena kao istaknuta žena u politici.

Kao što se i očekivalo, društvene mreže su bile preplavljene komentarima o licemerju njihovih političkih protivnika, liberalne levice. Zar nismo rekli da želimo da vidimo više žena na pozicijama moći? Zar ih stoga ne treba bezuslovno podržati? Ne treba, smatra Nataša Devon. Ona podseća da su obe sekretarke deo konzervativne vlade koja je, prema njenom mišljenju, ženama zapravo otežala život.

Podrazumeva se, naravno, da ne treba opraštati zlostavljanje, o bilo kome da se radi. Međutim, nema pravila u feminizmu koje nalaže da moram da progutam svoje sumnje, da ćutim pred licem nepravde ili lošeg ponašanja, jednostavno zato što je akterka ženskog pola – ističe Devon.

Američka državna sekretarka Medlin Olbrajt je zapamćena po rečenici: Postoji posebno mesto u paklu za žene koje ne pomažu drugim ženama. Dok na prvi pogled ova izjava deluje napredno, na drugi se može čitati sledeća poruka: Neprilično je da žene izazivaju jedna drugu.

– To je samo još jedan način da kažemo ženama da budu ine, da spuste loptu, i na kraju, da nas ućutkaju – smatra Devon. Kada je radila kao profesorka u školama širom Ujedinjenog Kraljevstva, njoj su se poveravale učenice. One su često strahovale da će, ako prijave vršnjačko nasilje koje sprovode njihove školske drugarice, biti i same proglašene za loše drugarice, cinkaroše… – Napisala sam roman Toksično jednim delom i kao odgovor na te razgovore.

Moja glavna junakinja Levela brine da će okončanjem toksičnog prijateljstva sa drugom ženom – onog koje uključuje prinudnu kontrolu, ljubomoru i manipulaciju – izneveriti principe feminizma. Ova zabrinutost je uvećana još jednom brigom, a to je, ko će pre ispričati svoju stranu priče na društvenim mrežama, u toj areni u kojoj su razgovori o privilegijama i moći previše pojednostavljeni, do te mere da postaju besmisleni – objašnjava autorka. U pisanju joj je pomogla psihološkinja dr Linda Papadopulos. Ona takođe zna mnogo pacijentkinja koje su se osećale krivima zbog toga što su izazivale na megdan druge žene, čak i kada su to morale, jer bi ćutanje bilo štetno po njih.

– Ovo ima veze sa politizacijom identiteta – kaže Papadopulos. – Usađeno nam je u svest da moramo da razmišljamo ili osećamo na određeni način jer smo žene. Ali to može da potkopa našu sposobnost da se povežemo jedni s drugima kao pojedinci. Takođe, sprečava nas u ličnom razvoju, ako izbegavamo kritiku ili odgovornost samo zato što smo žene. Moramo da stignemo do mesta gde naš pol nije bitan – smatra britanska psihološkinja.

ZAJEDNIČKO PRAVO

Nismo još tu, a kako se borba za ravnopravnost nastavlja, bilo bi dobro kada bismo bar došli do faze u kojoj pojedinačnu ženu nećemo gledati kao na predstavnika čitavog ženskog roda, dodaje autorka romana Toksično. – Ako kritikujemo osobu koja je žensko, ne bi trebale da osećamo krivicu jer smo, navodno, unazadile plemeniti cilj i razvili mentalitet tipa Jednom smo imali ženu generalnog direktora i nije uspelo, kao ni igranje na stereotip da su sve žene rospije. Na kraju krajeva, muškarci se doživljavaju kao složene ličnosti koje predstavljaju samo sebe. To ne sme da bude privilegija. To je opšte pravo – zaključuje Nataša Devon.

 

Tekst: Milica Đorđević

Foto: Profimedia